Književnost pod embargom
Osam godina prije nego je 1988. godine Naguib Mahfouz dobio Nobelovu nagradu za književnost, jedan me od najkomercijalnijih njujorških izdavača, poznat po svojim liberalnim i neprovincijalnim pogledima, zamolio da predložim popis romana Trećeg svijeta za prijevod i uvrštavanje u novu ediciju koju je planirao. Popis koji sam predao bio je predvođen dvama ili trima naslovima Mahfouza, nijedan od kojih nije bio u opticaju u Sjedinjenim Državama. Istini za volju, nekoliko je romana egipatskog majstora bilo dostupno u Engleskoj, no oni nikada nisu dobili pristup u Sjedinjene Države, a i u Europi su u načelu bili poznati tek nekolicini studenata arapskog. Nekoliko tjedana nakon što sam predao popis, raspitao sam se koji su romani izabrani, e da bih saznao kako Mahfouz uopće neće biti prevođen. Kada sam upitao zašto, dobio sam odgovor koji me otada progoni. "Problem je," rečeno mi je, "u tome što je arapski kontroverzan jezik."
Što je time bilo mišljeno, do danas mi je ostalo prilično nejasnim, no da Arapi i njihov jezik nisu, na neki način, respektabilni- a shodno tome i da su opasni, sumnjivi i nepristupačni- bilo je razvidno tada, a tako je i danas. Od svih je, naime, većih svjetskih književnosti, arapska ostala relativno najmanje poznata i najmanje čitana na Zapadu iz sasvim osobitih, a mislim i neobičnih razloga, u vrijeme kada su sklonosti prema ne-zapadnjačkom ovdje razvijenije nego ikada ranije, a da cijela stvar bude još neobičnijom, suvremena se arapska književnost nalazi na osobito zanimljivoj prekretnici.
Smiješan (ali i tužan) znak dispariteta između interesa za arapsku književnost i interesa za sve ostale književnosti van ove ili one strane Atlantika vidi se u onome što se dogodilo Mahfouzovom djelu i reputaciji na engleskom govornom području nakon što je 1988. osvojio Nobelovu nagradu. Doubleday je pribavio prava na njegova djela i prije nekoliko mjeseci počeo objavljivati sijaset njegovih priča i romana, uključujući i prvi dio njegovog glavnog djela, Kairske trilogije, u, kako se činilo, novom izdanju. Radi se, osim jedne iznimke, zapravo o prijevodima već objavljenima u Engleskoj, od kojih su neki prilično dobri, međutim većina ih je osrednja ili slaba. Očito je čitava zamisao bila izvući korist i tržiti njegovom novostečenom slavom, no smanjiti troškove ponovnim neprevođenjem djela.
Kao drugo, i još smiješnije simptomatično, u američkim časopisima kao što su Vanity Fair, The New Yorker i The New York Times Magazine pojavila se nekolicina osvrta na Mahfouza. U biti se radilo o jednom, iznova prepisivanom članku. U svakom se govorilo o njegovoj omiljenoj vrsti kave, o njegovoj skromnosti, stajalištu spram Izraela (u drugoj rečenici njihova izvještaja o Nobelovoj nagradi, The New York Times brižno je zatražio mišljenje izraelskog konzula u New Yorku), o njegovom urednom i nezanimljivom životu. Svi su autori, a neki od njih relativno su priznati esejisti, krajnje neupućeni u arapski jezik i arapsku književnost. Svi su tretirali Mahfouza kao mješanca između kulturalne neobičnosti i političkog simbola. O njegovim formalnim dostignućima, ili recimo o njegovom mjestu u modernoj književnosti uopće, nije rečeno ništa.
Treće, Mahfouz je prestao biti predmetom rasprave, da nije izazvao čak niti jednog od poduzetnijih ljudi od pera da pokušaju saznati koje bi drugi arapski pisci možda bili vrijedni pažnje. Odakle Mahfouz, na kraju krajeva, dolazi? Nemoguće je ne povjerovati da jedan od razloga ovog neobičnog stanja stvari nije dugogodišnja predrasuda spram Arapa i islama, koja je još uvijek na snazi unutar Zapadnjačke, a osobito američke, kulture. U velikoj su mjeri ovdje krivi stručnjaci za islam i Arape. Njihov doajen, Bernard Lewis, još uvijek na stranicama časopisa, kao što su The Wall Street Journal i The American Scholar, blebeće o tmini i neobičnosti svijeta Muslimana i Arapa, njihove kulture i religije itd... Još uvijek prevladava mišljenje da je ispravno izraelskog ili židovskog učenjaka upitati da komentira stvari koje se tiču islama. Obratno- dakle, pitati Arapa što misli o hebrejskoj književnosti ili židovskoj kulturi- nitko čak niti ne pomišlja. Jedan od vodećih američkih sveučilišnih centara za arapske i islamske studije nema niti jednog jedinog izvornog govornika kao predavača arapskog jezika ili književnosti. Kritičari, recenzenti i urednici časopisa revno izbjegavaju raspravu o arapskim knjigama, čak i kad se upuštaju u čudesno majstorska čitanja i interpretacije tamo gdje se, primjerice, radi o češkoj ili argentinskoj književnosti.
Nedostupnost arapske književnosti u prijevodu više nije isprika. Male, ali savjesne izdavačke kuće, kao što su Al-Saqi i Quartet u Londonu, Sindbad u Parizu i Three Continents Press u Sjedinjenim Državama, napravile su presjek suvremenog stvaralaštva arapskog svijeta, koji urednici i recenzenti previđaju ili namjerno ignoriraju. Osim toga, neki veći izdavači (Penguin, Random House, čitav niz američkih sveučilišnih izdanja) u posljednje su vrijeme izdali neka zaista prvoklasna književna djela što je prošlo nezamijećeno i nerecenzirano, kao da je željezna zavjesa ravnodušja i predrasude isključila svaku pozornost prema tekstu koji ne ponavlja neprestano uobičajene klišee o "islamu", nasilju, putenosti i tako dalje. Naizgled namjerna politika održava neku vrstu monolitnog redukcionizma u pitanjima koja se tiču Arapa i islama. Podržava se orijentalizam koji distancira i dehumanizira drugu kulturu, uzdižući i jačajući istodobno ksenofobne maštarije čistog "Zapadnog" identiteta.
Neka od tih razmišljanja djelomično su potaknuta istinski sramotnim izvještavanjem o pogubnoj iračkoj vojnoj intervenciji u Kuvajtu. Većina onog što je u američkim medijima prošlo kao novinarski i stručni komentar, bilo je tek ponavljanje užasnih klišea, većinom nestručnih, nepovijesnih, moralističkih, kreposnih i licemjernih. Svi oni potječu bezpogovorno na ovaj ili onaj način od službene vladine politike, koje je Arape dugo držala ili teroristima ili glupavim marionetama, od kojih se treba izmusti novac ili pak obilje jeftine nafte. Nitko nelegalan irački potez nije smjestio u kontekst stvoren dugim iračkim ratom protiv Irana, turskog napada na Cipar, izraelskog uništavanja Libanona, američke invazije na Panamu, itd... Niti jedan jedini izvještaj nije spomenuo da većina stanovnika Kuvajta- zapravo ogromna većina- nisu Kuvajćani, ili da je kuvajtska vlada opskrbila Saddama, tzv. arapskog junaka, s 15 milijardi dolara pomoći u borbi protiv Irana, ili da su vlade na tom području, s tek rijetkim iznimkama, imale neznatan povijesni legimitet, tj. da im je status proistekao iz kolonijalizma, da su ga stekle silom ili čistom kupovinom moći, i da su velike sile, a posebno Sjedinjene države, dugo trgovale zahvaljujući takvoj situaciji. Takvi se i mnogi drugi propusti, međutim, možda mogu i očekivati u medijima zasićenim maštarijama o vlastitoj promidžbi, nepopravljivom vulgarnošću i užasnom lažljivošću prikazanom kao stručnost. Ono što čudi jest kako zapravo malo kompenzacijskog pritiska emanira kultura na širem planu, koja čini se automatski preferira prepisanog Mahfouza i islamske stereotipe bilo čemu drugom.
Ironično je da suvremeni književni materijal znatno komplicira stvari i čini trenutnu arapsku scenu zanimljivijom. U manje od godinu dana pojavile su se tri knjige izuzetne književne istančanosti i u dobrim prijevodima, a da su prošle potpuno nezamijećeno. Svaka od njih predstavlja disidentsko ili opozicijsko djelo dobro poznatih i hvaljenih autora, potpuno uronjenih u arapsku i islamsku tradiciju. Niti jedno od tih djela, drugim riječima, ne predstavlja onu vrstu otuđenja i odalečenja od arapske kulture koji su okosnica napada zapadnih orijentalista. Svaka od njih tretira kulturu kao nešto vrijedno borbe i osporavanja, suprotstavljajući se time ortodoksnom mišljenju, nepravednom autoritetu i nekritičnoj dogmi.
Intelektualno najpoticajnija među ove tri knjige jest Adonisov Uvod u arapsku poetiku, koju je rijetko inteligentno prevela Catherine Cobham. Adonis je danas najsmjeliji i najprovokativniji arapski pjesnik. Simbolist i nadrealist, on je kombinacija Montalea, Bretona, Yeatsa i ranog T.S. Eliota. U ovoj kompilaciji eseja, izvorno predavanja na College de France, Adonis reinterpretira golemu arapsku tradiciju, od predislamske poezije, preko Kurana i klasičnog perioda sve do danas. Pokazujući kako je u književnosti oduvijek postojala autoritativna nit i sklonost doslovnom shvaćanju, izlaže tezu kako su se pjesnici i mislioci, za koje modernitet predstavlja obnavljanje prije nego konformizam, transgresiju prije nego nacionalizam, kreativnost prije fundamentalizam, toj niti oduvijek opirali.
Daleko od tog da se radi o akademskoj raspravi, Arapska poetika predstavlja beskompromisan izazov statusu quo koji održava službena arapska kultura. Adonis suvereno identificira gore navedeno jednako s crkvenim i svjetovnim autoritetom, s popovima i činovnicima čije nas je povlačenje u moćnu prošlost ili naručje stranog zaštitnika dovelo do kulturne krize s kojom se danas kao Arapi suočavamo. Adonisovo vladanje tekstovima izvanredno je, kao i jednostavna oštroumnost njegove argumentacije. Čovjek bi pomislio da se radi kulturnom manifestu važnom jednako kao i svaki drugi- a to tišinu koja je pozdravila djelo čini još tupljom.
Ostala su dva najrecentnija djela Grad Saffron Edwara al-Kharrata i Žena pijeska i mirhe libanonske feminističke spisateljice romana Hanan al-Shaykh, oba objavljena kod izdavača Quartet. Prvi je jako dobro prevela Frances Liardet, drugi s uobičajenom tečnošću Catherine Cobham. Kharrat je koptski egipatski pisac, a njegove rane godine u Aleksandriji tvore sadržaj njegovog poluautobiografskog teksta, koji nosi formalnih sličnosti s Joyceovim Portertom umjetnika u mladosti. Čitatelji koji su progutali novinarski mit da se Kopti i Muslimani mrze, saznat će upravo obratno iz meditativnih, a ipak subverzivno intimnih razmišljanja o djetinjstvu, o kojima se ovdje pripovijeda. Ovdje se ne osjeća samo non serviam pupajućeg umjetnika, već i toplo povjerljivo istraživanje života u koptskoj radničkoj obitelji, pritješnjenoj fizičkom dislokacijom, nesretnim seksom i političkim previranjima. Ovdje je također moguće Kharratova otkrića čitati velikim dijelom kao dio suvremene egipatske kulture, a da se nikada ne zaboravlja da on dovodi u pitanje službenu, pojednostavljenu verziju o tome što je "realizam" i socijalna odgovornost. Roman Hanan al-Shaykh kompleksna je i zahtjevna priča o ženi u Zaljevu- ugnjetenoj, manipuliranoj, seksualno mučenoj i zbunjenoj. Daleko od jednostavnog ljubića, roman Žena pijeska i mirhe oduzima dah iskrenošću i tehnički je težak, obrađujući iskustva poput homoseksualnosti i patrijarhata neočekivanom snagom. Kad bi barem više zapadnih feministkinja posegnulo za spisateljicama poput al-Shaykh, a ne samo za preeksponiranom (i precitiranom) Nawal al-Saadawi.
Ono što najviše dolazi do izražaja kod ova tri djela nije toliko njihov eksplicitan sadržaj, već njihova formalna i tehnička dostignuća, koja su pokazateljem kolike je uzbudljive korake arapska književnost napravila otkada je Mahfouz prije dvadesetpet godina bio na svom vrhuncu. Najbolji od današnjih pisaca opozicijske su figure koje su često upotrebljavale književno umijeće kao obavezno sredstvo kritike života u različitim arapskim državama, u kojima su tiranija i atavizmi uobičajene pojave svakodnevnog života. No, treba dodati da ovi pisci nisu usamljeni. Njihovo dostignuće pripremili su i održavaju mnogi drugi. Da ponovim, nitko u anglo-američkom književnom svijetu ne obraća nikakvu pažnju na ovaj bogat književni korpus. Pojavili su se i neki drugi odlični prijevodi: Gradovi od soli Abdela Rahmana Munifa (preveo Philip Theroux za Random House), jedina ozbiljna proza koja pokušava pokazati učinak nafte, Amerikanaca i lokalne oligarhije na zemlju u Zaljevu, Zayni Barakat Gamala al-Ghitania (najbolji od svih prijevoda, napisan od Farouka Abdela Wahaba za Viking Penguin), izvanredno elegantan jamesonovski roman o šesnaestostoljetnom Kairu, zapravo alegorija Nasserove vladavine i kombinacija iskrenog reformističkog žara s političkom paranojom i represijom, Mala planina Eliasa Khourya (u oskudnom prijevodu Maye Tabet za University of Minnesota Press), postmodernistička priča o libanonskom građanskom ratu, izvrstan roman Pessoptimist Emile Habiby, nadrealno palestinsko remek-djelo (u tek prolaznoj verziji Trevora le Gassicka, izdanoj u Three Continents), izvanredno duhovito i puno mračne inventivnosti.
Ima i drugih djela, novi prijevod Tisuću i jedne noći Husseina Haddawya za Norton, Sezona migracija na sjever sudanskog pisca Tayiba Saliha, koji je za Heinemann preveo vodeći arapsko-engleski prevoditelj našeg vremena, Denys Johnson-Davies, a pretiskao ga je u Sjedinjenim državama Michael Kesend, Ljudi na suncu Ghassana Kanafania, predviđajuća parabola o tri palestinske izbjeglice koji se pokušavaju prokrijumčariti iz Iraka u Kuvajt u cisterni, ali umiru od gušenja i vrućine na graničnom prijelazu, zbirka poezije Mahmouda Darwisha, Samiha al-Qassima (današnji vodeći palestinski pjesnici) i Adonisa, Žrtve karte, u dvojezičnom izdanju Penguina, u vještom prijevodu Abdullaha al-Udharia. Salihov roman može se, primjerice, izvrsno usporediti s Naipaulovim romanom Okuka rijeke, iako usprkos zajedničkom nadahnuću u Conradovom Srcu tame, Salihovo je djelo mnogo manje shematizirano i ideološki ogorčeno, to je roman nepatvorene postkolonijalne snage i strasti.
Postoje također ogromne kompilacije Salme al-Jayyusi, koje već nekoliko godina izdaje Columbia University Press. Prava je sreća da se ovaj relativno velik broj nedavno prevedenih djela s arapskog podudara s njihovom važnosti i književnom reputacijom u arapskom svijetu. Također je, međutim, tužno da sami arapski pisci nisu (kao ni njihovi izdavači, ministarstva kulture i veleposlanstva u zapadnim zemljama) učinili gotovo ništa da bi promovirali njihova djela i diskurs arapske kulture na Zapadu. Nedostatak arapske kulturne intervencije u svjetskoj debati deprimirajući je i tragičan. Dok pišem ove retke, kampanja koju provodi Amerika protiv neprihvatljivosti iračke invazije na Kuvajt povećava mogućnost nasilja i bespotrebnosti za bližu budućnost. Je li pretjerano povezivati ovu odlučnu političku i vojnu polarizaciju s kulturalnim bezdanom koji postoji s obje strane između Arapa i Zapada? Ono što zaprepašćuje jest odluka, koja još uvijek postoji u glavnim centrima Zapadne kulture, da se arapsko ignorira i reducira, kao i neprihvatljiv defetizam među Arapima, koji drže da su oživljavanje religije i nekritičko neprijateljstvo spram Zapada jedini odgovori. Nuditi čitanje i interpretaciju suvremene književnosti kao aktivnosti poboljšanja može se činiti patetično utopijskim, no što je to toliko privlačno u ratu koji se trenutno vodi između Bagdada, bivše prijestolnice Abasida, i čitavog Zapada?
Edward W. Said: Književnost pod embargom (1990)
The Nation, 17. rujna 1990.
